Bebe iz rizične trudnoće, poroda koji ne protječe urednim tijekom te patoloških stanja novorođenčeta neposredno nakon poroda, uključujemo odmah u multidisciplinarnu dijagnostiku i rehabilitaciju. To je u prvom redu neonatološka, neuropedijatrijska obrada sa UZ mozga te obrada i rehabilitacija fizijatra.
Kada je beba ranije rođena, a osim toga postoje i još neke dijagnoze, upućuje se i na dodatne obrade (npr. kardiološka, genetska, metabolička, pulmološka…).
Također, bebe koje kroz redovito praćenje kod primarnog pedijatra pokazuju odstupanja u razvoju, trebaju biti upućene što ranije neuropedijatru i fizijatru kako bi se što prije uključile u medicinsku gimnastiku i dosegle optimalan razvoj.
Tremor, odnosno titranje nožice, može biti prisutno u ranoj dojenačkoj dobi. Obično se javlja zbog nezrelosti mozga, ali nestaje kada beba sazrijeva. Ponekad se trešnja nožice javlja kao reakcija na hladnoću, ali ako se radi o jednoj nožici i to se ponavlja, a beba je već 3 mjeseca stara, trebalo bi se posavjetovati sa pedijatrom i neuropedijatrom.
Svaka beba ima svoj obrazac razvoja. Neke bebe prosjede samostalno prije, a neke kasnije. Na to može utjecati genetika, kada su mama i tata samostalno prosjedili, ali i koliko se s bebom „vježba“, odnosno koliko je se potiče na aktivnosti. Beba u dobi od 6 mjeseci sigurno ne treba samo ležati, jesti i spavati, već joj se mora omogućiti prostor gdje se može okretati, dohvaćati igračke i pokušavati se podići u sjedeći položaj.
Pedijatar treba procijeniti da li beba i po ostalim obrascima odstupa za svoju dob. Ako je to slučaj, treba je uputiti na obradu i medicinsku gimnastiku. Ako je u ostalim razvojnim obrascima u redu, treba je samo pratiti uz savjet roditeljima kako da potaknu bebu na određene aktivnosti te nakon nekog vremena vidjeti rezultate.
Baby handling (ili u slobodnom prijevodu pravilno postupanje s bebom) jako je važan za mlade roditelje. Roditelji koji prvi puta imaju bebu trebaju naučiti kako pristupiti bebi, kako je podizati, kako je spuštati, kako je nositi, a da bebi to bude ugodno. Također se trebaju educirati kako bebu treba hraniti, presvlačiti, mijenjati pelene, kupati i stavljati spavati.
Naime, kada se bebica rodi, jako je nježna i osjetljiva te mnogi roditelji koji se prvi puta susreću s roditeljstvom ne znaju niti kako je primiti, niti kako je nositi. Zato je osmišljen baby handling kao metoda kojom se educiraju roditelji kako da pravilno postupaju s bebom. Prvenstveno ih treba ohrabriti jer se mnogi, a posebno tate, uopće ne usude primiti malo, nježno biće. Danas imamo pregršt dostupnih kratkih prikaza (spotova) na internetu ili filmića o baby handling-u, međutim stručnjaci preporučaju da se roditelji osobno uključe u edukacije o baby handlingu koje su dostupne u domovima zdravlja na području grada Zagreba gdje će im stručne osobe (najčešće educirane patronažne sestre, fizioterapeuti, fizijatri, pedijatri) praktično pokazati kako da pravilno postupaju sa svojom bebom i time potiču pravilan razvoj.
Baby handling se može primjenjivati preventivno, ali i kada postoje određena odstupanja u motoričkom razvoju. Zbog toga je važno upoznati se s baby handling-om što ranije, već na trudničkim tečajevima.
Razvojne faze dojenčadi prema mjesecima su samo okvir, odnosno prosjek koji se odnosi na djecu rođenu u terminu bez neuroloških ili nekih drugih bolesti. No svaka beba je posebna, ima svoju genetsku predispoziciju, ali i roditelje koji je mogu dodatno više ili manje poticati. Neke bebe se razvijaju prije, a neke kasnije, dok neke preskoče određene faze. Vjerojatno se kod vaše bebe radi o preskočenoj fazi, stoga nema mjesta zabrinutosti. Vaša beba je napredna, ne treba joj braniti podizanje na noge, ali je treba dodatno paziti jer je još nezrela i mogla bi se povrijediti.
Tijekom drugog mjeseca starosti bebe razvijaju različite motoričke funkcije. Beba se u drugom mjesecu života počinje i smješkati. Naime, kod beba u dobi od 2 mjeseca razvijaju se prvenstveno miris, sluh i vid, a zatim i prvi smiješak, čime postiže kontakt s okolinom. Prvi smiješak bebe nazivamo socijalni smiješak, a uz to se razvija i vokalizacija – gugutanje, dakle beba počinje komunicirati, smiješiti se mami, reagirati na majčin glas i gugutati.
U prosjeku bebe od 12 mjeseci počnu hodati i mnoge naprave i par koraka samostalno. Međutim, sve bebe nisu iste, neke prohodaju prije, neke kasnije. Čak se smatra da bebe mogu prohodati i sa 18 mjeseci, a da se ne radi o patologiji.
Često u anamnezi saznajemo da je netko od roditelja kasno prohodao.
Ako je vaša beba tek navršila godinu dana i podiže se uz oslonac, te bočno, uz pridržavanje napravi po par koračića, sve je u redu, prohodat će, samo joj treba vremena da stekne sigurnost.
Pratite bebu, posavjetujte se sa svojim pedijatrom, budite strpljivi te potičite bebu na različite aktivnosti pa će sigurno sama prohodati.
Dijete od 2 godine bi trebalo govoriti barem desetak riječi (prema nekim logopedima čak 50), a također bi trebalo povezivati riječi u jednostavne rečenice. S obzirom na to da vaše dijete to ne čini, trebali bi se obratiti logopedu te krenuti na logopedske vježbe.
Ponekad treba samo mali poticaj da dijete progovori. Katkad se u anamnezi sazna da je i jedan ili oba roditelja kasno progovorio. No, u svakom slučaju pregled i govorne vježbice kod logopeda mogu potaknuti dijete da što prije progovori.
Polazak u vrtić je velika promjena, možda i stres za dijete, ali i za cijelu obitelj. Separaciju od majke, roditelja, obitelji, okruženja, polazak u novu sredinu, susret s nepoznatom djecom i tetama neka djeca prožive bolje, a neka trebaju duže vrijeme za prilagodbu. Naravno i roditelji imaju ključnu ulogu u toj fazi. No ako dijete niti nakon mjesec i pol ne pokazuje da se prilagodilo, trebalo bi se posavjetovati sa pedijatrom i psihologom da se pokušaju naći uzroci te pomoći djevojčici da krene u vrtić i da se što prije socijalizira.
Skokovi u razvoju se mogu odnositi na sam rast bebe, tj. povećana potrebe za hranom te somatskim rastom (rast na težini, duljini…). No skokovi u razvoju u užem smislu se prvenstveno odnose na mentalni i motorički razvoj.
Patofiziološki se radi o novim sinapsama koji se formiraju u mozgu bebe. Beba se mijenja, spoznaje nove informacije koje treba procesuirati.
Ponekad je to previše za malu bebu, te beba, koja je do tada imala određeni ritam, bila mirna, lijepo je spavala i jela, postaje plačljiva, razdražljiva i nezadovoljna bez nekog vidljivog razloga (nije bolesna, nema temperature…).
Važno je shvatiti da su skokovi u razvoju fiziološki te da su odraz sazrijevanja centralnog živčanog sustava (CNS-a).
Također se skokovi u razvoju ne mogu predvidjeti niti izbjeći.
Trajanje skokova u razvoju je različito, ali obično traju po nekoliko dana, izuzetno i duže. Svaka beba je drugačija te različito proživljava skokove u razvoju.
Vrijeme koje je potrebno da dijete dostigne svoje vršnjake može značajno varirati ovisno o specifičnim teškoćama, uzrocima problema i o tome kako pojedino dijete reagira na terapiju. Za djecu koja imaju komunikacijske i jezično-govorne teškoće, napredak obično ovisi o razvojnim sposobnostima djeteta, dobro postavljenim terapijskim ciljevima, kao i o tome koliko se roditelji i okolina uključuju u intervenciju i podršku djetetu. Ne postoji jedan određeni rok koji vrijedi za svako dijete, ali bitno je biti strpljiv, pružiti kontinuiranu podršku i kao roditelj aktivno sudjelovati u terapijskom procesu.
Roditelji su ključni u djetetovom razvoju, ali teškoće u komunikacijskom i jezično-govornom razvoju često imaju genetske, neurološke ili druge medicinske uzroke. Iako roditeljski stil može imati utjecaj na djetetovu emocionalnu i socijalnu sigurnost, teško je direktno povezati roditeljski utjecaj s komunikacijskim i jezično-govornim teškoćama. Važno je zapamtiti da svako dijete ima svoj jedinstveni razvojni put i da je uloga roditelja pružati ljubav, podršku i stimulirajuće okruženje.
S obzirom na to da prekomjerna izloženost djece ekranima može negativno utjecati na komunikacijski i jezični razvoj djece, a posebno mlađe dobi, preporučuje se ograničiti vrijeme koje dijete provodi pred ekranima. Preporuka Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) je da djeca mlađa od 2 godine ne bi trebala provoditi vrijeme ispred ekrana, dok za stariju djecu (2-5 godina) ne bi trebalo prelaziti više od sat vremena dnevno. Izlaganje djece ekranima, osobito u nekontroliranim uvjetima, može nepovoljno utjecati na razvoj socijalnih i komunikacijskih vještina. Međutim, nije uvijek nužno u potpunosti ukinuti ekrane, ali treba voditi računa o tome da je vrijeme provedeno na ekranu kontrolirano i ograničeno.
Nakon što se obavi kompletna dijagnostika u našoj Ustanovi dijete se upisuje na našu listu za uključenje u terapiju. Ne možemo sa sigurnošću znati koliko će vremena biti potrebno dok vaše dijete ne dođe na red. Najčešće je vrijeme čekanja na uključenje u logopedsku terapiju 8-10 mjeseci nakon završenog dijagnostičkog procesa. U međuvremenu možete povremeno provjeriti na kojem je mjestu na našoj listi vaše dijete te uz to primjenjivati savjete koje ste dobili tijekom dijagnostičkog procesa.
Ako postoje određene sumnje da dijete pokazuje simptome koji odgovaraju kliničkoj slici poremećaja iz spektra autizma potrebno je pratiti razvoj i napredak djeteta te u određenom trenutku napraviti diferencijalnu dijagnostiku koja uključuje multidisciplinarni tim stručnjaka. Na samom početku, kada govorimo o djeci niže kronološke dobi, nije nam nužno da odmah imamo potvrđenu dijagnozu. Ono što je bitno da primjećujemo koje su djetetove teškoće te usmjeravamo svoju intervenciju i terapiju prema tome.
Prve reakcije na zvuk su obično vrlo suptilne i nerijetko promiču roditeljima u svakodnevnom okruženju. Dijete se umiri, raširi oči, prekida aktivnost, mijenja fokus, smješka se. Važno je da izvor zvuka bude optimalan slušnom razvoju djeteta. Dijete s umjetnom pužnicom netom nakon priključivanja vanjske jedinice vrlo vjerojatno neće reagirati na govorne zvukove (poziv i sl.) već na glasne zvukove iz svoje okoline. Važno je pratiti djetetov slušni razvoj, a upute o tome će vam dati vaš terapeut.
Nakon što je djetetu indicirano slušno pomagalo, upućuje se na rehabilitaciju kako bi se osigurali uvjeti za optimalan razvoj slušanja. Postoje faze u razvoju slušanja koje nije moguće preskočiti, a za koje je potrebno izvjesno vrijeme da se usvoje. Tijekom rehabilitacije također se daju i savjeti roditeljima o načinima poticanja razvoja slušanja kod kuće. Razvoj slušanja nužan je preduvjet razvoja verbalne komunikacije.
Cijelo vrijeme budnosti. Kod djece s umjetnom pužnicom važno je napomenuti da ako zavojnica nije na glavi, neovisno o tome gdje se nalazi procesor, dijete ne čuje (nema prijenosa signala s vanjske u unutarnju jedinicu). Noviji tipovi slušnih pomagala i procesora imaju mogućnost praćenja nošenja.
Čuti i slušati nisu iste kategorije. Kao zgodan primjer nam može poslužiti slušanje govora na nepoznatom stranom jeziku; čujemo ga, ali ga ne razumijemo.
Ako su zadovoljeni svi optimalni uvjeti (dob prilikom propisivanja adekvatnog slušnog pomagala, dostupnost rehabilitacije, angažman roditelja i izolirano slušno oštećenje – dijete nema dodatnih teškoća osim oštećenja sluha), dijete će prvo početi dostizati govorni razvoj djece svoje slušne dobi, a potom i kronološke. Slušna dob odnosi se na vrijeme od prve prilagodbe procesora zvuka (kod umjetne pužnice) ili nakon prvog postavljanja individualno prilagođenog slušnog pomagala. Razvoj govora ne ovisi samo o razvoju slušanja već i o cjelokupnom razvoju djeteta (kognitivnom, motoričkom, emocionalnom razvoju, razvoju socijalnih vještina, govorno poticajnoj okolini u kojoj se dijete nalazi…).
Djeca se uključuju na temelju preporuke dijagnostičkog tima Poliklinike SUVAG nakon provedenog multidisciplinarnog dijagnostičkog procesa. Također je potrebno obaviti vještačenje za dijete i imati Nalaz i mišljenje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom ili Rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje za dopust ili rad s polovicom radnog vremena radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju. Roditelj će po prijavi za program dobiti sve potrebne upute.
Dječji vrtić Poliklinike SUVAG ostvaruje rehabilitacijsko-odgojno-obrazovne programe namijenjene primarno djeci s oštećenjem sluha i djeci s jezično-govornim poremećajima u dobi od 4 godine urednih kognitivnih sposobnosti.
Kompleksni rehabilitacijski postupak obuhvaća rehabilitacijsko-odgojno-obrazovne postupke u Dječjem vrtiću Poliklinike SUVAG i govornu terapiju ili slušno-govornu rehabilitaciju u Službi za medicinsku rehabilitaciju djece predškolske dobi. Kompleksni rehabilitacijski postupk podrazumijeva rehabilitaciju slušanja, jezika i govora, pripremu za inkluziju u redovne vrtiće i osnovne škole te zajedničke aktivnosti s drugom djecom i pritom osiguravamo sveukupnu zaštitu i očuvanje zdravlja.
Kompleksni rehabilitacijski postupak preporučuje se za djecu s izraženim teškoćama u razvoju komunikacije, jezika i govora koja su u mogućnosti pratiti program koji provodi multidisciplinarni tim. Unutar kompleksnog programa, dijete je uključeno u aktivnosti grupne i individualne rehabilitacije, stimulacije pokretom, glazbene stimulacije te po potrebi medicinske gimnastike.
Redovito pohađanje kompleksnog rehabilitacijskog postupka iznimno je važno za djetetov napredak. Kontinuiran i dosljedan rad omogućuje djetetu cjelovitu rehabilitaciju. Svaki program obuhvaća različite aktivnosti i strategije koje pomažu djeci razviti specifične komunikacijske vještine. Ako dijete često izostaje, mogući su prekidi u ovom procesu, što može otežati napredak i produljiti vrijeme rehabilitacije. Redoviti dolasci omogućuju djetetu priliku za neprekidno učenje i bržu prilagodbu na rehabilitacijske aktivnosti, a time i brži napredak u rehabilitaciji. Uz navedeno, redovitim dolascima rehabilitator može preciznije pratiti napredak i prilagođavati terapijske ciljeve, što izostanci otežavaju. Naravno, povremeni izostanci zbog bolesti ili drugih nužnih razloga su razumljivi.
U tijeku rehabilitacije djeteta kontinuirano se informirate s voditeljem grupne rehabilitacije, individualnim rehabilitatorom Vašeg djeteta, kao i sa psihologom. Redovito razgovarajte sa djetetovim rehabilitatorima i sa stručnim timom. Dogovorite se sa voditeljima grupne rehabilitacije i individualne rehabilitacije i/ili psihologom za periodične sastanke ili konzultacije. Ovo vam omogućava da pratite djetetov napredak, postavite ciljeve i raspravljate o postupcima. Mi Vam svakodnevno nudimo savjetodavni rad naših stručnjaka za djecu uključenu u rehabilitaciju.
Roditelji često imaju mišljenje da se teškoće njegovog djeteta mogu ispraviti brže nego što je to moguće. Moramo biti svjesni da je produženi terapijsko opservacijski postupak zapravo vrlo kratko razdoblje te iako se može očekivati određeni napredak, često je potrebno puno više vremena. Produženi terapijsko opservacijski postupak je razdoblje u kojem se jasno definiraju specifične potrebe djeteta i daljnji optimalni terapijski postupci.
Trajanje rehabilitacije se razlikuje kod svakog djeteta. Naš stručni tim prati napredak djeteta, provodi testiranja (logopedska, psihološka i ostala) te na osnovu svih prikupljenih informacija donosi preporuku o trajanju i obliku rehabilitacije.
Razvoj jezika i govora kod kuće možete potaknuti opisivanjem slika, učenjem pjesmica i brojalica, prepričavanjem događaja i kratkih priča te zajedničkim čitanjem slikovnica. Uključivanjem djeteta u svakodnevne aktivnosti te komentiranje istih stvaraju priliku za poticanje jezično-govornog razvoja.
Vježbajte s djetetom u spontanim svakodnevnim situacijama, dok se vozite automobilom do vrtića, u šetnji, kupovini i u ostalim obiteljskim zajedničkim trenutcima. Uključivanje jezično-govornih aktivnosti u svakodnevne situacije (npr. opisivanje predmeta, igranje riječima) može dodatno ojačati vještine usvojene tijekom rehabilitacije. Pri tom je važno stvoriti opuštenu i podražavajuću atmosferu u kojoj dijete najbolje uči.
Zajednička vježba i rad roditelja sa djetetom je od iznimne važnosti jer su ipak roditelji ti koji većinu vremena provode sa svojim djetetom, stoga to vrijeme treba iskoristiti. Isto tako, treba dopustiti djetetu i vrijeme za odmor i igru (kroz koju isto možemo učiti i vježbati).
Predvještine čitanja možete poticati igrom traženja rime, igrom slogovanja “Što čuješ”, igrom traženja riječi koje započinju zadanim glasom, rastavljanjem riječi na glasove i sastavljanjem glasova u riječ. Predvještine pisanja možete poticati bojanjem i slikanjem, upotrebom škarica, provlačenjem špage kroz sitne rupice, vezivanjem vezica, crtanjem po zamagljenim prozorima, precrtavanjem različitih oblika, dajte mašti na volju i uživajte.
Približite mu vježbe kroz igru ili aktivnost koja ga zanima, kao i kroz pohvale i poticanje kada pokaže trud. Pokušajte vježbanje učiniti dijelom rutine, ali s opuštenim pristupom, bez pritiska. Nagradite ga aktivnošću koju voli.
Ako je dijete školski obveznik, postoji opcija odgode upisa prvog razreda ili polazak u osnovnu školu. U slučaju odgode, dijete prema preporuci stručnog tima nastavlja kompleksnu rehabilitaciju ili se upisuje u redovan vrtić prema mjestu stanovanja. U slučaju da je dijete spremno za polazak u osnovnu školu, postoje opcije (ovisno o preporuci stručnog tima): polazak u prvi razred redovne osnovne škole, polazak u prvi razred redovne osnovne škole uz produženi stručni postupak ili polazak u prvi razred Osnovne škole Poliklinike SUVAG.
Vaše dijete dobit će preporuku Stručnog tima Dječjeg vrtića te će o upisu u školu odlučiti stručno povjerenstvo za upis u prvi razred prema mjestu prebivališta nakon utvrđivanja psihofizičkog stanja djeteta. Uključenost djeteta u Dječji vrtić Poliklinike SUVAG nije prepreka za upis djeteta u redovnu školu ako je to mišljenje stručnog povjerenstva škole kojoj prema mjestu prebivališta dijete pripada.
Da, sudjelovanje u sportskim i drugim aktivnostima može biti korisno jer pridonosi razvoju socijalnih vještina, motoričkih sposobnosti, koncentracije i samopouzdanja. Važno je prilagoditi aktivnosti djetetovim potrebama i osigurati da ne ometaju rehabilitacijski proces.
Kada je dijete uključeno u više vrsta terapijskih postupaka potrebno je pažljivo pratiti postoji li preopterećenost djetetovog rasporeda, a i obiteljskog. Ako se prepoznaju znakovi kroničnog umora, bezvoljnosti, otpora i nezadovoljstva, ne bi bilo loše razmotriti koje su terapije neophodne za djetetov razvoj, a koje se mogu iskušati nekada kasnije. Pritom je poželjno uvažiti mišljenja stručnjaka (psihologa, logopeda, neuropedijatra, fizijatra, radnog terapeuta, dječjeg psihijatra i dr.) o tome koja teškoća je dominantna u djetetovom razvojnom profilu. Uz rad stručnjaka, uloga roditelja u rehabilitaciji je neprocjenjiva. Roditelji slijede i nadograđuju smjernice za poticanje djetetovog razvoja u obiteljskom okruženju koje nudi mnoge prilike za učenje.
Pokušajte razgovarati s djetetom o tome što se događa i izrazite razumijevanje za njegove osjećaje. Razvijajte pozitivno okruženje kod kuće: potičite djetetovo samopouzdanje kroz afirmativne rečenice i pohvale za svaki napredak, potičite uključivanje djeteta u aktivnosti gdje se može osjećati sposobno. Važno je razgovarati s djetetom o njegovim teškoćama koristeći jednostavan, pozitivan jezik. Objasnite mu da svi imaju različite načine na koje uče i komuniciraju.
Djeca s oštećenjem sluha ili jezično-govornim poremećajima mogu se osjećati manje sigurnima u komunikaciji što može utjecati na njihovo samopouzdanje. Kroz ciljane socijalne igre i interakcije s vršnjacima mogu vježbati izražavanje i razumijevanje emocija. Potrebno je vježbati i neke socijalne situacije kod kuće kako bi se djeca osjećala kompetentnijima (primjerice glumljenje odlaska u dućan, igranje kuhinje, društvene igre). U dogovoru s rehabilitatorima potičite socijalne aktivnosti koje uključuju komunikaciju s vršnjacima kako bi se dijete osjećalo prihvaćeno i povezano.
Roditelji djece s teškoćama mogu ostvariti zakonski uređena prava. Dio roditelja djece koristi dopust za njegu djeteta s težim teškoćama u razvoju ili rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta s težim teškoćama u razvoju, kao i inkluzivni dodatak. Postoje i druga prava te savjetovanje o pravima provodi socijalna radnica Poliklinike SUVAG.
Osiguranoj osobi pripada pravo na naknadu troškova prijevoza pod uvjetom da je zbog korištenja zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja upućena iz svog mjesta prebivališta/boravišta u drugo mjesto. Tiskanicu putnog naloga izdaje izabrani liječnik primarne zdravstveno zaštite. Pravo na naknadu za troškove prijevoza u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite realizira se sukladno pravilnicima HZZO-a i ovisi o udaljenosti od mjesta prebivališta/boravišta do mjesta gdje se terapija realizira.
Dijete predškolske dobi ne smije biti u pratnji osobe mlađe od 16 godina.
Senzorna integracija predstavlja organizaciju osjeta iz tijela i okoline u svrhovite odgovore. Mozak stalno prima, obrađuje i organizira osjetne podražaje (dodir, kretanje, propriocepcija, vid, sluh, okus, miris) u smislene motoričke odgovore. Ukoliko dijete ima teškoća u ovom području mogu se uočiti:
Već u dojenačkoj dobi senzorna integracija utječe na motorički razvoj, kvalitetu povezivanja s majkom, kvalitetu hranjenja i spavanja, emocionalno zadovoljstvo i regulaciju ponašanja (dojenče može biti jako razdražljivo, plačljivo ili previše mirno i nezainteresirano).
Nema savršene senzorne integracije, svakoj osobi nešto više ili manje odgovara te postoje individualne razlike među djecom. O terapijskoj intervenciji razmišljamo ukoliko određeni simptomi bitno usporavaju i ometaju normalan razvoj djeteta. Teškoće mogu doći samostalno ili kao pridružene smetnje određenim stanjima (cerebralna paraliza, genski sindromi).
Terapija se provodi u standardizirano opremljenom prostoru koji izgledom podsjeća na dječju igraonicu. Osnovom liječničkog pregleda, a nakon inicijalne procjene djeteta, terapeut donosi odluku o uključenju djeteta u terapiju senzorne integracije. Terapija podrazumijeva aktivno sudjelovanje djeteta u terapijski vođenoj igri na način da postoji ravnoteža između slobode djeteta i strukture koju oblikuje terapeut. Pristup je individualan, prilagođen osobnim potrebama djeteta.
Cilj je kroz aktivnosti osigurati izloženost potrebnim senzornim podražajima koji će pomoći djetetu u organizaciji ponašanja i učenju. Dobar i funkcionalan senzomotorni razvoj podloga je za razvoj viših moždanih funkcija.
Procjena funkcionalnog vida podrazumijeva procjenu djetetovog vidnog funkcioniranja i vidnih funkcija u odnosu na djetetovu kronološku dob. Vidno funkcioniranje obuhvaća vizualna ponašanja koja dijete pokazuje u interakciji s osobama iz svoje okoline, kako uspostavlja kontakt očima i istražuje ljudska lica, kako vizualno istražuje svijet oko sebe, primjećuje li (i koje) predmete u svojoj okolini, što zaokuplja djetetovu vidnu pažnju. Dakle, kako dijete koristi svoj vid u komunikaciji, rješavanju zadataka na blizu, orijentaciji i kretanju te u svakodnevnim vještinama. Vidne funkcije koje se mogu procijeniti ovise o djetetovoj kronološkoj dobi, razvijaju se kako dijete raste. Kod prijevremeno rođene djece, vidne funkcije se procjenjuju u odnosu na djetetovu korigiranu kronološku dob. Procjena funkcionalnog vida može donijeti roditeljima važne informacije o djetetovom vizualnom funkcioniranju te savjete od strane stručnjaka na koji način roditelj može poticati pojedina vizualna ponašanja kod djeteta. Ukoliko je primijećeno kašnjenje u usvajanju vizualnih miljokaza, dijete se već u najranijoj dobi može uključiti u habilitaciju vizualnog funkcioniranja (npr. vidne stimulacije) ili u praćenje od strane stručnjaka procjene i rehabilitacije vida koji roditelje vodi i savjetuje o načinima poticanja djeteta na korištenje vida.
Vidni sustav djeteta ima važnu ulogu u usvajanju motoričkih miljokaza. Zamjećivanje okoline, lica i predmeta pomaže djetetu u usvajanju posturalne kontrole, primjerice potiče usvajanje kontrole glave u potrbušnom položaju te u usvajanju motoričkih prijelaza, prelaska iz jednog položaja u drugi. Ukoliko dijete usmjeri vidnu pažnju na nekoga ili nešto u svojoj okolini, biti će motivirano okrenuti glavu za osobom ili predmetom, promijeniti svoj položaj ili posegnuti rukama prema predmetu. Svaka motorička aktivnost u kojoj dijete sudjeluje neizostavno je i vizualna aktivnost.
Prvi pregled započinjemo svojim predstavljanjem i utvrđivanjem identiteta djeteta uz upoznavanje i roditelja/skrbnika u pratnji, nastojimo stvoriti opuštenu ugodnu atmosferu. Pitamo za razlog dolaska na pregled fizijatra. Pitamo tko je uputio dijete na pregled ili prema procjeni pedijatra temeljem primjedbe roditelja na motorički razvoj. Pitamo za relevantne podatke iz obiteljske anamneze, za osobne anamnestičke podatke djeteta, da li je dijete aktualno zdravo kakvo treba biti za pregled. Pitamo za uvid u dostupnu medicinsku dokumentaciju djeteta radi objektivnosti podataka, koje pismeno bilježimo. Pitamo da li dijete do tada samostalno napreduje ili je već bilo uključeno u neke terapije.
Nakon uzimanja podataka slijedi klinički pregled djeteta uz suglasnost i suradnju roditelja. Pregledom utvrđujemo stupanj senzomotoričkog razvoja djeteta, uzimamo u obzir uvjete pregleda i raspoloženje djeteta. Nastojimo dati djetetu dovoljno vremena za adaptaciju i što bolju moguću suradnju bez forsiranja. Tijekom pregleda koristimo igračke primjerene za dijete kako bi vidjeli prirodne senzomotoričke reakcije. Usput komuniciramo prilagođeno s djetetom i roditeljem. Donosimo zaključke o procjeni senzomotoričkog razvoja koje komuniciramo s roditeljem-da li je riječ o normalnom motoričkom razvoju primjerenom dobi uz prirodne varijabilnosti, aberantnom ili patološkom motoričkom razvoju. U komunikaciji postupamo taktično uz poštivanje dostojanstva djeteta i roditelja. Prema zaključku i prema potrebi upućujemo dijete i roditelja u eventualno potrebne terapije, individualno uz pojašnjenja vrste terapija, tempa provođenja istih i očekivanog učinka. Prema potrebi upućujemo dijete na druge specijalističke preglede uz obrazloženje roditeljima.
Na pregled neuropedijatru u sklopu programa rane intervencije upućuju se novorođenčad/dojenčad s neurorizičnim čimbenicima za neurorazvojno odstupanje i novorođenčad/dojenčad s prisutnim neurorazvojnim smetnjama. Subspecijalist neuropedijatar na prvom pregledu procjenjuje čimbenike rizika za neurorazvojno odstupanje na osnovu uzimanja detaljne perinatalne anamneze, kliničkog pregleda djeteta te slikovnih pretraga mozga. Čimbenici rizika uključuju: pozitivnu obiteljsku anamnezu na neurološke bolesti, čimbenike vezane uz majku i komplikacije u trudnoći te čimbenike vezane uz samo novorođenče.
Klinički pregled djeteta uključuje procjenu neuromotornog razvoja na osnovu analize nekoliko važnih parametara: ponašanje, ciklus budnost-spavanje, bioritam hranjenja, socijalna suradnja, spontano držanje i spontana motorika, mišićni tonus, tetivni refleksi, primitivni refleksi (neonatalni/infantilni automatizmi), položajne reakcije, procjena vida i sluha, praćenje dinamike rasta opsega glavice. Ukoliko procijeni potrebnim, neuropedijatar na prvom pregledu obavlja slikovnu pretragu ultrazvuk mozga kako bi utvrdio postoji li perinatalno oštećenje mozga, razvojna anomalija mozga, odnosno čimbenici koji mogu dovesti do neurorazvojnog odstupanja. Na osnovu uzete anamneze, kliničkog pregleda i slikovne pretrage mozga neuropedijatar procjenjuje postoji li potreba za dodatnim dijagnostičkim pretragama koje uključuju elektroencefalografsko snimanje, slušne i vidne evocirane potencijale.
Također, prema učinjenoj procjeni upućuje dijete u program rane intervencije – baby handling odnosno ispravno postupanje tijekom svih aktivnosti s djetetom kako bi roditelji što prije krenuli s pravilnim rukovanjem s djetetom u cilju sprječavanja neurorazvojnih odstupanja.
Na kraju, kad roditelji nemaju više pitanja, preporučujemo tijek postupanja, individualna kontrolna praćenja ili dalje nadzor nadležnog pedijatra.
Ukoliko kao roditelj primijetite zabrinjavajuća ponašanja kod svog djeteta preporuka je ne ignorirati ih, nego ih svakako podijeliti s nadležnim pedijatrom koji će Vas po potrebi uputiti na daljnju specifično definiranu obradu.
Senzorna integracija podrazumijeva organizaciju svih osjeta iz tijela i iz djetetovog okruženja. Kako bi dijete u svakodnevnim aktivnostima reagiralo primjerenim odgovorima središnji živčani sustav treba organizirati sve podražaje kojima je dijete izloženo i na taj način omogućiti djetetu nesmetano sudjelovanje u aktivnostima. Primjerena senzorna organizacija u ranoj dobi podrazumijeva toleriranje nošenja, držanja od strane druge osobe, promjene položaja, toleriranje dodira, regulaciju ponašanja, mogućnost umirivanja nakon plača, uredan ritam budnosti i spavanja te hranjenja.
Ako Vaše dijete u ranoj dobi pretjerano plače, ne može se umiriti samo ili ga teško umirujete strategijama koje se uobičajeno koriste (nošenje, ljuljanje, druge strategije umirivanja), ako se lako umara, pokazuje teškoće hranjenja, reagira na promjene položaja ili je pak pretjerano mirno i teško ga je razbuditi i aktivirati uobičajenim strategijama kroz interakciju i ta ponašanja nisu prolazna poput razvojnih skokova te onemogućavaju djetetovo svakodnevno funkcioniranje, obratite se stručnjacima za procjenu i savjetovanje područja senzorne integracije.
Motorički razvoj u poveznici je s emocijama, komunikacijom, istraživanjem i učenjem. Uzimajući u obzir da je vaše dijete cjelokupno biće, ne bi trebalo gledati na poticanje motoričkog razvoja kao izoliranu, zasebnu cjelinu. Motorički razvoj potrebno je promatrati unutar konteksta igre, istraživanja i učenja, socijalne interakcije ili aktivnosti svakodnevnog života. Dijete uči u zanimljivom, poticajnom i podražavajućem okruženju. Kroz prilagodbu prostora, načina postupanja, izbora predmeta, načina istraživanja i učenja dijete će tijekom dana imati puno prilika za stjecanje iskustva raznolikih motoričkih strategija.
Ne dozvolite da zdravstveni problemi ili brige o budućnosti utječu na stvaranje veze s vašim djetetom. Dajte si vremena – moguće je da će zbog razvojnih poteškoća vašeg djeteta period upoznavanja i učenja trajati nešto duže, ali ne odustajte. Oboje to zaslužujete. Igra je važan aspekt života svakog djeteta, ona osigurava jedinstvenu priliku da se upoznate i omogućuje prilike za stjecanje iskustva, znanja i razvoj vještina u svim razvojnim područjima.
„Igra daje djeci priliku vježbati ono što uče.” – Fred Rogers
U ranoj razvojnoj dobi dijete pokazuje predispoziciju za uredan motorički razvoj ili neki rizik za postojanje mogućnosti kašnjenja ili teškoća u usvajanju motoričkih razvojnih miljokaza.
Dijete koje pokazuje predispoziciju za uredan motorički razvoj može pokazat promjenljivo motoričko ponašanje. Četveronožno puzanje najčešće prethodi prvim pokušajima ustajanja i stajanja, dok u nekim situacijama slijed pojavnosti može ići i obrnutim redoslijedom. Prvo kod djeteta vidimo pokušaje istraživanja ustajanja i stajanja te potom četveronožnog puzanja koje koristi u svrhu istraživanja okoline.
Kod djece s rizikom za razvojna odstupanja preporuča se, u dogovoru sa stručnjacima uključenim u terapijski rad s djetetom, definirati strategije potrebne za poticanje istraživanja pokreta svih segmenata tijela s ciljem usvajanja određenog motoričkog razvojnog miljokaza, pa tako i četveronožnog puzanja.
U rad s Vašim djetetom važno je uključiti stručnjake iz područja razvoja koji mogu procijeniti njegove specifične potrebe i pomoći u oblikovanju odgovarajuće podrške. Prvo je potrebno napraviti procjenu razvoja djeteta kako bi se dobila cjelovita slika o njegovim sposobnostima, ponašanju i razvojnim potrebama. Ova procjena pokazat će je li djetetov razvoj tipičan ili postoje poteškoće koje zahtijevaju dodatnu podršku. Na temelju tih rezultata stručnjaci će definirati glavne izazove djeteta i preporučiti odgovarajući program podrške. Taj program može uključivati rad s različitim stručnjacima kao što su edukacijski rehabilitator, fizioterapeut, logoped, radni terapeut, psiholog i sl., ovisno o potrebama djeteta. Stručnjaci će raditi s djetetom, a također će Vama kao roditelju pružati savjete i podršku za poticanje djetetova razvoja kod kuće.
Svako dijete je spremno za usvajanje novih, zahtjevnijih, motoričkih vještina tek onda kad stekne puno iskustva i kvalitete kretanja u manje zahtjevnim položajima. Primjerice, dijete je spremno za posjedanje tek kad stekne dovoljno iskustva u ležećem položaju na leđima/boku/trbuhu te prijelazima između tih položaja.
Kada govorimo o samostalnom prohodavanju, dijete bi trebalo imati mnoštvo iskustva u prijelazima prema stojećem položaju, samostalnom stajanju te aktivnostima koje izvodi dok stoji (npr. posezanje, dohvaćanje, povlačenje, odguravanje, odlazak u čučanj, rotacije prema obje strane tijela i sl.). Kad dijete usvoji stabilan stojeći položaj, poželjno je poticati postranično kretanje uz namještaj (npr. kauč, stolić).
Pomagalo za kretanje koje dijete primi rukama i gura prema naprijed može pomoći kako bi samostalno došao/la do željene lokacije/osobe/predmeta. Moguće je da dijete još ne hoda samostalno, ali uz hodalicu/guralicu će imati iskustvo samostalnog kretanja – to je vrijedno iskustvo jer će mu, uz motorički razvoj, pružiti priliku za razvoj na ostalim razvojnim područjima (npr. spoznaja, komunikacija, socio-emocionalni razvoj). Ipak, treba obratiti pažnju na položaj djetetovih stopala, koljena, kukova, trupa i ostalih dijelova tijela te odlučiti je li poželjno koristiti navedeno pomagalo ili kreirati drugi način poticanja hodanja.
Zaključno, dijete samostalno prohodava kad je za to spremno, što se u tipičnom razvoju najčešće odnosi na dob između 12 i 18 mjeseci. Hodalica/guralica ne utječe isključivo na motorički, već na cjelokupni razvoj djeteta i s te strane može biti korisno pomagalo, uz napomenu da je djetetu potrebno osigurati i druge raznolike načine kretanja i prilike za kreiranje vlastitih.
Prije izlaganja mekim komadićima krute hrane, dijete treba imati dobru kontrolu glave i trupa ili biti pozicionirano u optimalan položaj u hranilici s glavom u središnjoj ravnini. Kad dijete usvoji hranjenje na žlicu obrokom miksane teksture, nakon čega slijedi hrana gnječena vilicom te kad pomicanje zubića i čeljusti tijekom obroka postane sve bolje i bolje, može ga se izlagati mekanim komadićima hrane. Kako bi hranjenje bilo učinkovitije, tijekom obroka je osim adekvatnog položaja potrebno osigurati mirnu i ugodnu atmosferu te poticati primjerenu komunikaciju s djetetom.
Prije izlaganja mekim komadićima krute hrane dijete treba imati dobru kontrolu glave i trupa ili biti pozicionirano u optimalan položaj u hranilici s glavom u središnjoj ravnini. Kad dijete usvoji hranjenje na žlicu obrokom miksane teksture slijedi hrana gnječena vilicom te kad pomicanje zubića i čeljusti tijekom obroka postane sve bolje i bolje može ga se izlagati mekanim komadićima hrane. Kako bi hranjenje bilo učinkovitije, tijekom obroka je osim adekvatnog položaja potrebno osigurati mirnu i ugodnu atmosferu te poticati primjerenu komunikaciju s djetetom.
Prema Zakonu o socijalnoj skrbi ove dvije usluge ne mogu se pružati istovremeno. Kako bi ostvarili pravo na jednu od navedenih usluga obratite se nadležnom socijalnom radniku u Zavodu za socijalni rad.
Nadležnost Hrvatskog zavoda za socijalni rad određuje se prema mjestu prebivališta korisnika.
Svako dijete razvija se vlastitim ritmom kojeg svaki roditelj i stručnjaci prate. U tome im mogu pomoći ključne prekretnice koje se odnose na :
Govor i komunikaciju – ako dijete do 12. mjeseca ne odgovara na svoje ime, do 18. mjeseca ne izgovara jednostavne riječi ili do 2. godine nema osnovnu sposobnost slaganja rečenica, to može biti znak za procjenu.
Motorički razvoj – ako dijete do 10. mjeseca ne puza ili se ne diže, do 18. mjeseca ne hoda samostalno ili do 2. godine nema koordinaciju potrebnu za hodanje i trčanje, moglo bi biti potrebno uključiti fizioterapiju.
Socijalne vještine i ponašanje -ako dijete pokazuje malo interesa za interakciju s drugima, ako izbjegava kontakt očima ili ako teško podnosi promjene, stručna podrška može biti korisna.
Savjet: Redoviti pregledi djeteta kod pedijatra su iznimno važni. Tijekom pregleda, pedijatri često provode testove probira (screening). Također je iznimno važno da roditelj iskreno podijeli sva zapažanja, brige i pitanja koja ga eventualno muče vezano uz razvoj djeteta. Ako primijetite nešto neuobičajeno, zatražite procjenu što ranije.
Što ranije to bolje – rana razvojna podrška dokazano pomaže u razvoju djeteta jer je mozak u ranim godinama izuzetno plastičan, što znači da je prilagodljiv i da brzo uči. Intervencija u ranoj fazi razvoja može spriječiti poteškoće u kasnijem životu. Neki od programa mogu uključivati stimulativne aktivnosti već kod dojenčadi koja pokazuje razvojne rizike ili kašnjenja. Primjerice, terapija može započeti već u prvih nekoliko mjeseci života kod djece koja su rođena prijevremeno ili koja imaju dijagnoze koje povećavaju rizik za razvojne teškoće.
Glavni ciljevi ovise o specifičnim potrebama svakog djeteta, no opći ciljevi uključuju:
Razvoj motoričkih vještina – fizioterapeuti pomažu kod razvoja grube motorike (hodanje, trčanje) i fine motorike (držanje olovke, korištenje pribora za jelo).
Razvoj govora i jezika – logopedi rade na komunikaciji, razumijevanju jezika i izgovoru riječi. Cilj je djetetu omogućiti komunikaciju s okolinom.
Povećanje neovisnosti – radni terapeuti pomažu djetetu u svakodnevnim aktivnostima poput oblačenja, hranjenja, igre i socijalizacije, kako bi dijete postalo što neovisnije.
Podrška socijalnim i emocionalnim vještinama – razvoj socijalnih vještina pomaže djetetu da lakše stvara prijateljstva i da se lakše uklopi u vrtić ili školu.
Fizikalna terapija – fizikalni terapeuti rade na povećanju snage, koordinacije i ravnoteže kod djece s motoričkim kašnjenjem. Terapija može uključivati aktivnosti poput igranja na strunjači, vježbe puzanja, hodanja i trčanja.
Logopedske usluge – logoped može raditi na razvoju jezika i komunikacije kod djece s poteškoćama u govoru, jeziku ili oralno-motoričkim vještinama. Terapija uključuje vježbe izgovora, imenovanja predmeta i razumijevanja osnovnih naredbi.
Radna terapija – radni terapeut pomaže djeci da razviju fine motoričke vještine, poput držanja olovke, slaganja kockica i oblačenja. Radni terapeuti također pomažu u prilagodbi senzorne obrade (npr. osjetljivosti na dodir, zvuk ili pokret).
Terapija senzorne integracije – djeca koja imaju poteškoće u obradi osjetilnih informacija (preosjetljivost ili nedovoljna osjetljivost) mogu imati koristi od terapije koja im pomaže da se lakše nose s podražajima iz okoline.
Intenzitet terapije ovisi o potrebama djeteta i savjetu terapeuta. Tipični raspored može biti jednom do tri puta tjedno, dok neka djeca mogu zahtijevati terapiju nekoliko puta dnevno u ustanovi. Prilagodba obiteljskom rasporedu je važna – terapeuti obično predlažu aktivnosti koje roditelji mogu provoditi kod kuće, između termina, kako bi se pojačali učinci terapije.
Aktivnosti kod kuće mogu uključivati:
Razvoj govora i jezika: – čitajte i pričajte priče, pjevajte pjesmice i pitajte dijete da ponovi riječi ili rečenice.
Razvoj motoričkih vještina – organizirajte aktivnosti koje uključuju igre s loptom, igranje s igračkama koje zahtijevaju precizno držanje (npr. slaganje kocaka) i poticanje djeteta na samostalno hodanje ili trčanje.
Poticanje socijalnih vještina – dogovarajte druženja s vršnjacima i potičite dijete na zajedničke aktivnosti poput crtanja ili igranja uloga.
Savjet: terapeut može roditeljima pokazati kako kod kuće koristiti pomagala i tehnike – vježbe za specifične potrebe djeteta, što može znatno pomoći u postizanju ciljeva.
Razgovor sa stručnjakom može vam pomoći da bolje razumijete djetetove potrebe i da se osjećate podržano, no i vi ste važni stoga psihološka podrška može biti od velike pomoći za roditelje.
Peer counseling – povezivanje s drugim roditeljima kroz grupe podrške, razmjenu iskustva te savjeta može smanjiti osjećaj usamljenosti i stresa. Tako možete pronaći razumijevanje u zajednici roditelja koji prolaze kroz slične izazove.
Brinite o sebi! Važno je voditi brigu o vlastitom mentalnom i fizičkom zdravlju. Redovita tjelovježba, meditacija i planiranje vremena za osobne aktivnosti može pomoći u održavanju ravnoteže.
Savjet stručnjaka – kontaktirajte stručnjaka u nadležnom Hrvatskom zavodu za socijalni rad kako bi dobili informacije o pravima vašeg djeteta, pomoći i podršci u sustavu socijalne skrbi te drugim sustavima.
Prilikom odabira ustanove, uzmite u obzir:
Terapeuti uz izradu individualnog plana vode dnevnik rada s djetetom koji sadrže informacije za procjenu napretka.
Često roditelji ispunjavaju upitnike te razgovaraju s terapeutom koji vas upućuju na vođenje dnevnika ili bilješki o postignućima djeteta kod kuće, te promjena koje ste uočili – koje svatko treba podijeliti sa terapeutom kako bi, ako je potrebno, prilagodili plan terapije.
Usluge se pružaju na pet lokacija, od kojih su četiri u Novom Jelkovcu i jedna na Jarunu.
Usluga rane razvojne podrške sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi pruža se djeci s teškoćama u razvoju do navršene treće godine života, a najdulje do navršene sedme godine djetetova života.
U ZAC-u usluga rane razvojne podrške pruža se na temelju uputnice nadležnog Zavoda za socijalni rad.
Nakon isteka uputnice na temelju mišljenja Stručnog tima, usluga se može produžiti.
Roditelji/skrbnici djeteta s teškoćama u razvoju koje je uključeno u ranu razvojnu podršku ZAC-u ne plaćaju uslugu. Zavod za socijalni rad izdaje uputnicu na temelju koje ZAC pruža uslugu.
Roditelj djeteta s teškoćama u razvoju javlja se u nadležni Zavod za socijalni rad (nadležnost se određuje prema mjestu) i podnosi zahtjev. Nakon toga Zavod za socijalni rad upućuje zahtjev ZAC-u koji poziva roditelje i dijete na stručnu procjenu temeljem koje Komisija za prijem i otpust korisnika Centra ZAC donosi odluku o vrsti, načinu i učestalosti pružanja usluge.
Uslugu rane razvojne podrške provodi transdisciplinarni tim stručnjaka koji se sastoji od socijalnog radnika, edukacijskog rehabilitatora, fizioterapeuta, radnog terapeuta, senzornog terapeuta, psihologa i logopeda. Na temelju stručnog mišljenja sukladno potrebama djeteta i kapacitetu ZAC-a određeni terapeut/i uključuju se u provedbu usluge.
Dužina čekanja ovisi o slobodnim kapacitetima ZAC-a i stručnjacima koji provode usluge.
Sposobnost komunikacije varira značajno od djeteta do djeteta i ovisi o njegovim individualnim sposobnostima. Važno je poduprijeti razvoj djeteta pružanjem stimulativnog i podržavajućeg okruženja (puno igre, interakcije, razgovora, čitanja, pričanja priča, pjesmica, brojalica). Uz navedeno, važno je potražiti stručnu podršku. Mnoga djeca postižu značajan napredak u komunikaciji govorom dok će druga koristiti alternativne oblike komunikacije poput znakova, slikovnih kartica, komunikacijskih ploča, različitih komunikatora. Djeca s teškoćama u razvoju napreduju u vlastitom tempu, stoga je važno biti strpljiv i pružiti im optimalne uvjete za razvoj komunikacijskih vještina. Također, slijedite upute dobivene od stručnjaka koji rade s vašim djetetom i koji mogu procijeniti specifične potrebe vašeg djeteta i predložiti najbolji pristup za razvoj komunikacije.
Govor nije jedini oblik komunikacije, postoje i različiti alternativni augumentativni oblici komunikacije među kojima je i PESC.
PECS (Picture Excange Communication System) je sustav komunikacije razmjenom slika. Namijenjen je osobama koje imaju poteškoće u verbalnoj komunikaciji kako bi izrazile svoje potrebe, misli i osjećaje. Iako su roditelji često skeptični prema PECS sustavu komunikacije, mnoga istraživanja potvrđuju da PECS ne ometa razvoj govora, već ga potiče. PECS služi kao podrška pojedincu da razvije komunikacijske vještine, unaprijedi socijalnu interakciju s okolinom te da se unaprijedi iniciranje komunikacije. Sve navedeno dovodi do smanjenja frustracije i nepoželjnih obrazaca ponašanja koji su posljedica nemogućnosti komunikacije. Korištenje PECS-a potiče verbalnu komunikaciju, ali važno je napomenuti da uspjeh može varirati ovisno o djetetovima individualnim sposobnostima.
Optimalan broj usluga/termina varira od djeteta do djeteta i ovisi o njegovim individualnim sposobnostima i potrebama. Stručnjaci obično daju preporuku na temelju procjene djetetovih potreba te predlažu odgovarajući pristup i broj usluga kako bi dijete istovremeno moglo podnijeti intenzitet rada i zadržati motivaciju. Svaki roditelj također dobro poznaje svoje dijete te ukoliko se kod djeteta pojavljuju znakovi umora, frustracije i preopterećenosti, mogu svoju zabrinutost podijeliti sa stručnjacima te smanjiti broj terapija. Za napredak djeteta ključna je i izuzetno važna interakcija djeteta s roditeljima i obitelji u svakodnevnim situacijama. Kada je ta interakcija potpomognuta savjetima stručnjaka o aktivnostima koje roditelji mogu primjenjivati kod kuće, to dodatno potiče napredak djeteta bez dodatnog opterećenja brojem usluga.
Tijekom razvoja stječemo različita senzorna iskustva iz okoline te naš živčani sustav dobro obrađuje senzorne informacije što nam omogućuje neometano obavljanje aktivnosti svakodnevnog života. Kada kod djece s teškoćama u razvoju neka osjetila ne funkcioniraju ispravno to dovodi do dodatnih problema poput npr. pretjerane osjetljivosti na svjetlost koja može izazivati glavobolje, teškog podnošenja mirisa što može izazvati povraćanje, dodiri s uobičajenim stvarima mogu se činiti ljigavima, moguće je spoticanje i padanje bez vidljivih razloga i sl. Senzorna soba je prostor opremljen različitim elementima koji pomažu djeci u razvijanju osjetilne percepcije, emocionalne regulacije te opuštaju. Senzorne sobe organizirane su tako da nude mnoštvo prilika za stjecanje različitih senzornih iskustava. U senzornoj sobi koriste se različiti svjetlosni efekti, teksture, zvukovi, mirisi i elementi poput mekih jastuka, loptica, ljuljački i sl., a sve u cilju stimulacije vida, sluha, dodira, razvijanja osjetilne integracije, poboljšanja pažnje, poboljšanja komunikacije, reduciranja stereotipnih i nepoželjnih oblika ponašanja, jačanja sposobnosti emocionalne regulacije, razvijanja motoričkih vještina (ravnoteže, koordinacije…), poticanja interesa za istraživanje i kreativnost.
Da, sva djeca imaju pravo na školovanje i postoje različiti modeli podrške koji im omogućuju uspješno školovanje. U Hrvatskoj postoje programi inkluzivnog obrazovanja koji su osmišljeni tako da djeci s različitim teškoćama omoguće da uče s vršnjacima, uz prilagodbe koje im olakšavaju nastavu. Prilikom upisa u školu stručnjaci provode procjenu potreba djeteta te na temelju procjene, kroz suradnju roditelja, škole i nadležnih institucija, predlažu prilagodbe koje su za pojedino dijete potrebne. Ovisno o potrebama djeteta škola može omogućiti asistenta u nastavi, prostorne prilagodbe, prilagodbe metoda učenja kao i prilagodbe programa. Za roditelje je važno ostati u bliskoj komunikaciji s razrednicima i stručnim timom škole kako bi zajednički pratili napredak djeteta i prilagođavali strategije podrške prema potrebama djeteta. Važno je zadržati pozitivan stav i biti fokusiran na djetetove snage i potencijale ta ga ohrabriti da vjeruje u vlastiti uspjeh i tako zadrži motivaciju.
Ako uočavate potrebu za dodatnom podrškom u razvoju svoga djeteta najbolje se najprije obratiti pedijatru koji vas može uputiti na daljnje specifične procjene kod drugih stručnjaka. Odabir pravog stručnjaka ovisi o djetetovim individualnim sposobnostima i potrebama. Stručnjaci obično daju preporuku na temelju procjene djetetovih potreba te predlažu odgovarajući pristup kako bi dijete postiglo najveći napredak. Iako svaki stručnjak pokriva različite aspekta djetetovog razvoja te njihova uloga ovisi o specifičnim potrebama djeteta, transdisciplinarni pristup je često najbolji. Tada stručnjaci iz različitih područja (fizioterapeut, radni terapeut, edukacijski rehabilitator, psiholog, logoped i dr.) mogu surađivati kako bi pokrili sve razvojne potrebe djeteta i tako omogućili što bolji napredak.
Svako dijete ima svoj tempo razvoja i napredovanja. Ponekad je potrebno više vremena kako bi određena usluga pokazala rezultate, posebno u slučaju složenih poteškoća koje zahtijevaju dugotrajne i postepene promjene.
Ukoliko napredak izostaje mogući su sljedeći razlozi:
Redovita komunikacija sa stručnjacima omogućuje praćenje napretka te kontinuiranu prilagodbu plana prema individualnim potrebama djeteta. Ako kao roditelj smatrate da napredak izostaje otvoreno razgovarajte sa stručnjacima i izrazite zabrinutost.
Zajednički možete procijeniti postojeći plan i odlučiti je li potrebno promijeniti pristup, prilagoditi ga, proširiti dodatnim vrstama podrške ili uvesti novog stručnjaka.
