Depresija je jako dugo vremena smatrana bolešću isključivo odraslih ljudi, dok se rano djetinjstvo promatralo kroz nevinost i bezbrižnost djece koja kroz igru upoznavaju svijet. Danas se zna da ta ista djeca ipak mogu oboljeti od depresije koja je često „zamaskirana“ upravo zbog svojih atipičnih simptoma (razdražljivost, tjelesni bolovi ili promjene u ponašanju) za razliku od simptoma depresije u odrasloj dobi koje čak i vrapci na zelenoj grani znaju. Da bismo je mogli pravovremeno prepoznati i liječiti, nužno je znati osnovne informacije koje ćemo upravo ovdje, u ovom tekstu, sve s Vama lijepo podijeliti.

Depresiju u djece je teže otkriti, a potom i liječiti upravo zbog atipičnih simptoma kao što su ispadi bijesa, razdražljivost, prkos i agresivno ponašanje što se može lako zamijeniti s poremećajima u ponašanju. Potom su tu i tjelesni simptomi, npr. učestale glavobolje, bolovi u trbuhu, opći umor. Takvi pacijenti naprave povelik broj dijagnostičkih pretraga, a uzrok za navedeno stanje nije nađen ili su promjene nespecifične. Postoje i prave promjene u ponašanju poput poremećaja spavanja i apetita, regresije u ponašanju (npr. ponovno mokrenje u krevet) ili socijalne izolacije. Djeca do pubertetske dobi teško prepoznaju, razumiju I izražavaju složene emocije pa često riječima ne mogu opisati kako se osjećaju ili takva stanja ne smatraju trajnima. Uz depresiju u toj dobi, često su prisutni i preklapajući poremećaji poput anksioznih poremećaja, poremećaja pažnje i hiperaktivnosti, poremećaja ponašanja, učenja, rjeđe i poremećaja hranjenja. Uz to se često ovakvi znakovi pripisuju lošem ponašanju, razmaženosti ili privremenoj fazi djeteta, smatrajući da to nije ozbiljniji problem kojem bi se trebalo više posvetiti. U medicinskoj pak praksi nedostaje dovoljno dijagnostičkih alata za prepoznavanje i ocijenjivanje ozbiljnosti simptoma, s obzirom da oni postoje većinom samo za odraslu populaciju.

Mnogobrojni su faktori koji utječu na pojavu depresije u djece do pubertetske dobi. To mogu biti genetski i biološki faktori (ako je netko u obitelji imao depresiju ili je ima, tada je riječ o nasljednoj sklonosti, abnormalnosti u proizvodnji neurotransmitera u mozgu, oštećenja ili ozljede prilikom poroda, usporena funkcija štitnjače ili loša prehrana), obiteljski faktori (problemi unutar obitelji, zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta, odbacivanje ili pretjerana kontrola djeteta od strane roditelja, manjak brige i podrške u obitelji), psihosocijalni faktori (negativna iskustva u životu, nisko samopouzdanje i osjećaj bezvrijednosti, slabe socijalne vještine, vršnjačko nasilje, pasivne strategije suočavanja djeteta kao što je poricanje ili izbjegavanje problema, temperament djeteta koji je sklon povlačenju i slabijoj prilagodbi na nove okolnosti), pridruženi poremećaji koji otežavaju prepoznavanje simptoma te sociokulturni faktori kao što su moderna visoka očekivanja vezana za uspjeh u školi i društvenu popularnost te utjecaj tehnologije koji može imati negativan učinak zbog izolacije, nedostatka stvarne povezanosti i cyberbullyinga.

Neki od najvažnijih čimbenika koji utječu na to kako će se depresija u djece manifestirati su kognitivni razvoj djeteta i njegova sposobnost verbalizacije osjećaja. Pod kognitivni razvoj djeteta mislimo na rast i sazrijevanje svih misaonih procesa koji uključuju sposobnost razmišljanja, razumijevanja, učenja, pamćenja, rješavanja problema, ali i pažnju i koncentraciju te simboličku igru. To je postepen i sustavan proces pomoću kojeg dijete stječe vještine i znanja da bi istraživao i shvaćao svijet oko sebe. Prema švicarskom psihologu Jean Piaget-u, djeca prolaze kroz četiri glavne faze razvoja mišljenja: 1.) senzomotorička faza koja traje do 2. godine – djeca uče o svijetu kroz pokrete i osjetila, 2.) predoperacijska faza koja traje od 2. do 7.godine – djeca razvijaju simboličku igru i jezik, no njihovo je razmišljanje i dalje egocentrično i usredotočeno na jedno svojstvo, 3.) faza konkretnih operacija koja traje od 7. do 11. godine – razvija se logično razmišljanje i djeca su manje egocentrična, 4.) faza formalnih operacija koja traje od 12 godina nadalje, a razvija se apstraktno i hipotetsko razmišljanje. Znamo da je za normalan kognitivni razvoj potrebna podrška i toplo, sigurno obiteljsko okruženje uz igru i istraživanje, komunikaciju s drugima te izloženost novim iskustvima. Razvoj verbalizacije kod djece odvija se u nekoliko faza, od rođenja pa sve do školskog uzrasta. Svako se dijete razvija individualnim tempom. Postoji pretverbalno razdoblje koje traje od rođenja do prve godine, no za nas je puno bitnije verbalno razdoblje koje traje od prve godine nadalje. Jednosložne riječi se počinju pojavljivati između 12 i 18 mjeseci, a dvosložne riječi koje se počinju kombinirati u kratke rečenice (tipa “tata pa-pa”) između 18. i 24. mjeseca. Složenije rečenice od 3 ili više riječi počinje usvajati između druge i treće godine. Između treće i pete godine dijete može ispričati događaje, postavljati pitanja i pričati priče. Od šeste-sedme godine govor postaje sličan govoru odrasle osobe. Govor postaje važno sredstvo za učenje, apstraktno mišljenje i pismeno izražavanje.

S obzirom da u tako male djece predškolske dobi još nije u potpunosti razvijen govor i apstraktno mišljenje, simptomi su često prikriveni i više se manifestiraju kroz ponašanje i fizičke tegobe. Dijete može biti  pojačano razdražljivo, plačljivo (česti plač, tantrumi i nemogućnost smirivanja) i tvrdoglavo. Postaje nezainteresirano za igru, igračke ili aktivnosti koje su mu prije bile zabavne. Može postati povučeno, pasivno i manje zainteresirano za druženje s drugom djecom. Osim toga, dijete može početi odbijati hranu, prekomjerno ili premalo spavati. Od fizičkih simptoma su česte glavobolje, bolovi u trbuhu ili druge neobjašnjive tegobe. Kako djeca razvijaju sposobnost verbalizacije i postaju veća, mogu jasnije izraziti svoje osjećaje, ali simptomi i dalje mogu ostati prikriveni. Dijete može verbalizirati osjećaje tuge, beznadnosti ili niskog samopoštovanja. Često se javlja pretjerana kritičnost i osjećaj da je dijete “loše” i da ništa ne radi kako treba. Uz to može se javiti i povišena razina razdražljivosti i ljutnje. U školi dolazi do problema u vidu pada koncentracije, zaboravljivosti i lošijeg školskog uspjeha. Može doći do povlačenja i izbjegavanja druženja s prijateljima i obitelji, nezainteresiranosti za većinu stvari, hobija koje su prije voljeli, općenito  negativan pogled na sebe I budućnost. Psihosomatske tegobe poput glavobolja i bolova u trbuhu se mogu dalje nastaviti, a u starijoj školskoj dobi mogu se pojaviti i misli o smrti i samoozljeđivanju.

Kako možemo razlikovati simptome depresije od simptoma drugog najčešćeg poremećaja u djece, tj. anksioznosti?

• Kod anksioznosti, glavobolje ili bolovi u trbuhu se često javljaju neposredno prije ili za vrijeme stresnih situacija koje izazivaju strah kod djeteta, poput odlaska u školu, testiranja, nastupa ili razdvajanja od roditelja. Takvi se bolovi pojavljuju radnim danima ujutro, prije škole, ali ne i vikendom ili tijekom praznika. Dijete pokazuje pretjeranu zabrinutost oko određenih situacija ili događaja. To može biti pretjerana briga o sigurnosti, strah od razdvajanja (separacijski strah), strah od neuspjeha ili društvene interakcije. Uz bol, često se javljaju i drugi fiziološki simptomi kao što su ubrzano kucanje srca, znojenje, otežano disanje ili osjećaj mučnine. Dijete pokušava izbjeći situacije koje mu izazivaju strah, a izbjegavanje može privremeno smanjiti bol. Anksioznost se kod djece često manifestira kao razdražljivost, ljutnja ili pretjerana osjetljivost. 
• Kod depresije se bolovi mogu javljati bez očiglednog vanjskog okidača i ne ovise o određenim situacijama. Fizičke tegobe su često prisutne tijekom cijelog dana i ne prolaze kada se ukloni potencijalni okidač. Bolovi su popraćeni stalnim osjećajem umora i letargije, a ne samo u trenucima stresa. Uz bolove, dijete pokazuje promjenu raspoloženja, koja se očituje u stalnoj tuzi, iritabilnosti, ljutnji ili bezvoljnosti, koja traje najmanje dva tjedna. Dijete gubi interes za aktivnosti koje su ga prije veselile, uključujući igru i druženje. Spavanje se mijenja (nesanica ili prekomjerno spavanje), a mijenja se i apetit (prekomjerno ili premalo jedenje). Dijete se može osjećati krivim, bezvrijednim ili beznadnim te se povlači od prijatelja I obitelji.

U slučaju da ste primjetili određene promjene kod Vašeg djeteta i sumnjate na depresiju, preporučaju se sljedeći koraci:

1. Razgovarajte s djetetom: Otvoreno i bez osude razgovarajte s djetetom o njegovim osjećajima, dajući mu do znanja da ste tu za njega i da ste zabrinuti.
2. Posjetite liječnika: Prvi korak je razgovor s pedijatrom ili liječnikom obiteljske medicine koji može isključiti medicinske uzroke i uputiti vas stručnjaku za mentalno zdravlje.
3. Potražite stručnu pomoć: Dječji psihijatar ili psiholog može postaviti dijagnozu i preporučiti terapiju.
4. Budite podrška: Pružite djetetu sigurnost i podršku kod kuće, izbjegavajući kritiku ili umanjivanje njegovih osjećaja.
5. Povežite se sa školom: Komunikacija s djetetovom školom može pomoći u prilagodbi obaveza ili iden tificiranju izvora stresa.
6. Ne ignorirajte znakove: Rana dijagnoza i liječenje mogu spriječiti dugoročne posljedice depresije i značajno poboljšati djetetov život.
7. Vodite brigu i o sebi: Briga za dijete s depresijom je iscrpljujuća, stoga roditelji moraju paziti i na vlastito mentalno zdravlje. 

Dijagnoza depresije u djece do pubertetske dobi postavlja se na temelju sveobuhvatne procjene:

1. Heteroanamnestički podaci: Ključno je prikupljanje detaljnih informacija od roditelja, učitelja i drugih osoba bliskih djetetu, jer mlađa djeca često nemaju razvijene kognitivne i verbalne sposobnosti da jasno opišu svoje emocije i probleme.
2. Intervju s djetetom: Stručnjak prilagođava komunikaciju djetetovoj dobi kako bi procijenio njegovo raspoloženje, razmišljanje i ponašanje.
3. Standardizirani instrumenti: Koriste se specifični upitnici i skale procjene (kao što je CDI – Children’s Depression Inventory) koji pomažu u objektivizaciji simptoma, ali ne služe kao samostalni dijagnostički alati.
4. Diferencijalna dijagnostika: Važno je isključiti druga zdravstvena ili psihička stanja (npr. anksiozne poremećaje, poremećaj pažnje s hiperaktivnošću) koja mogu imati slične simptome.
5. Promatranje: Promatranje djeteta u različitim okruženjima (igra, interakcija s roditeljima/stručnjacima) pruža dragocjene uvide u njegovo funkcioniranje. 

Depresija u djece do pubertetske dobi najčešće se liječi psihoterapijom. Postoji više različitih vrsta psihoterapije koje se koriste u takvim slučajevima, a najčešći i najučinkovitiji pristup za mlađu djecu (od 3. do 12. godine) ima terapija igrom. Kroz igru s igračkama, materijalima za crtanje i drugim rekvizitima, djeca komuniciraju o svojim osjećajima, strahovima i iskustvima na simboličan i neverbalan način. Terapeut promatra igru djeteta kako bi razumio njegove unutarnje konflikte i pomogao mu da ih preradi na siguran način. Terapija igrom pomaže djeci da razviju bolje vještine suočavanja i emocionalne regulacije. Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) je učinkovita za djecu školske dobi (obično oko 9-10 godina), koja imaju veći kapacitet za razumijevanje uzroka i posljedica svojih misli i ponašanja. Ona pomaže identificirati i promijeniti negativne obrasce razmišljanja i ponašanja. Djeca uče prepoznati vezu između svojih misli, osjećaja i postupaka, razvijaju vještine rješavanja problema i zamjenjuju štetne misli konstruktivnijima. Sustavna obiteljska terapija uključuje cijelu obitelj u terapijski proces. Terapeut pomaže obitelji da identificira probleme koji utječu na djetetovo mentalno zdravlje, usmjeravajući se na međusobne odnose i dinamiku obitelji. Poboljšava komunikaciju i razumijevanje unutar obitelji, što može imati snažan pozitivan učinak na dobrobit djeteta. Postoje i drugi oblici psihoterapija kao što su bihevioralna i psihodinamska psihoterapija, terapija umjetničkim izražavanjem, terapija glazbom ili školska psihoterapija. Lijekovi su obično posljednja opcija i razmatraju se tek kada psihoterapija ne pokazuje dovoljan učinak. Najčešće se primjenjuje kombinacija psihoterapije i lijekova, a rijetko se koriste samo lijekovi. Upotreba lijekova opravdana je kod teških oblika depresije, osobito kada su prisutne suicidalne misli ili znakovi. Najčešće se koriste selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI), no moraju se propisivati s velikim oprezom i pod stalnim nadzorom stručnjaka, najčešće dječjeg psihijatra. Potrebno je pažljivo pratiti nuspojave, koje kod djece mogu biti drugačije od onih kod odraslih. 

Depresija kod djece do puberteta ozbiljan je mentalni poremećaj koji zahtijeva pažnju i prepoznavanje, a čiji se simptomi razlikuju od onih kod odraslih. Umjesto klasične tuge, kod djece se češće manifestira kroz razdražljivost, ljutnju, tjelesne tegobe te promjene u ponašanju i socijalnoj interakciji. Rani znakovi depresije mogu se preklapati s drugim poremećajima poput anksioznosti i ADHD-a, što otežava dijagnozu, ali zahtijeva holistički pristup. Važno je zapamtiti:

1. Potrebno je razbiti tabu o dječjoj depresiji: Dugo se smatralo da djeca ne mogu patiti od depresije, no sve je više dokaza da je to zabluda. Povećanje svijesti o ovom problemu ključno je za pravovremeno prepoznavanje.
2. Multifaktorska priroda: Depresija kod djece rezultat je složenog međudjelovanja genetskih, bioloških, obiteljskih i okolišnih čimbenika. U obzir treba uzeti i moguće komorbiditete koji dodatno kompliciraju kliničku sliku.
3. Važnost stručne pomoći: Rani razgovori s pedijatrom i dječjim psihologom ili psihijatrom presudni su za postavljanje točne dijagnoze i odabir odgovarajuće terapije.
4. Psihoterapija kao primarni oblik liječenja: Psihoterapija, posebno prilagođeni oblici poput terapije igrom za mlađu djecu ili KBT-a za stariju, pokazuje visoku učinkovitost. U težim slučajevima razmatra se kombinacija psihoterapije i lijekova, ali uvijek pod strogim nadzorom.
5. Dugoročne posljedice: Neprepoznata i neliječena depresija u djetinjstvu može imati dugoročne posljedice na razvoj djeteta i povećava rizik od ponovne pojave depresije u odrasloj dobi.

Zaključno, prepoznavanje, razumijevanje i tretiranje depresije u djece prije puberteta iznimno je važno za dobrobit djeteta. Rano prepoznavanje i pravovremena stručna intervencija, uz aktivnu podršku obitelji, ključni su za oporavak i zdrav razvoj djeteta.