Selektivni mutizam najčešće se javlja između treće i pete godine djetetova života, a definira se kao stalna i velika nemogućnost govorenja u nekim socijalnim situacijama ili sa specifičnim osobama (npr.tetama u vrtiću…), a praćen je povišenom anksioznošću. Dakle, djeca primjerice uredno komuniciraju unutar obitelji, a u vrtiću ili školi komunikacija izostaje. Djeca koja manifestiraju teškoće selektivnog mutizma imaju razinu jezičnog izražavanja koja je dovoljna za društvenu komunikaciju i normalnu ili gotovo normalnu razinu razumijevanja jezika. Uz navedeno, za dijagnozu selektivnog mutizma moraju biti prisutni dokazi da pojedina osoba može govoriti odnosno da normalno govori u nekim situacijama. Sama dijagnoza je uvjetovana ustrajnim izostankom govora tijekom vremena uz dosljednost i predvidljivost u odnosu na situaciju gdje je govor prisutan, a gdje ga nema.
Uzrok poremećaj je nepoznat, pretpostavlja se da je multifaktorski te da je različit za svaku pojedinu osobu. Istraživanja su pokazala kako na razvoj poremećaja mogu utjecati različiti okolinski faktori poput obiteljske dinamike, disfunkcionalni obrasci nagrađivanja, raniji poremećaji prilagodbe i sl. Poremećaj se često javlja u komborbiditetu sa socijalnom anksioznošću ili socijalnom fobijom.
Prevalencija selektivnog mutizma se kreće od 0,18 do 1,9 % te se češće javlja kod djevojčica.
U liječenju poremećaja se najčešće koriste kognitivno-bihevioralna terapija, grupna obiteljska te psihosocijalna terapija kojima se mijenjaju načini percepcije i suočavanja s problemima u socijalnom okruženju. Također, u težim slučajevima je moguće uvođenje adekvatnog psihofarmaka.
Savjeti za podršku i komunikaciju s djetetom sa selektivnim mutizom:
- Terapija selektivnog mutizma je učinkovitija što se ranije započne i zato je potrebno što ranije potražiti stručnu pomoć, odnosno odvesti dijete na pregled stručnjacima različitih profila (psiholog, psihijatar, logoped)
- Ne preporuča se dijete izravno nagovarati, moliti ili podmićivati da govori jer se na taj način pojačava anksioznost i strah kod djeteta
- Pokušati se polako uključiti u aktivnosti koje dijete umiruju, opuštaju ili vesele
- Dijete će se polako početi otvarati, s velikim oprezom osobi koja stekne njegovo povjerenje
- Preporuča se komentirati različite situacije bez očekivanja da se dijete uključi u razgovor i dati mu vremena kako se ne bi osjećalo neuspješno
- Potrebno je biti podrška cijelo vrijeme i prenijeti osobi pozitivne emocije i energiju
- Potrebna je redovita, dvosmjerna komunikacija između roditelja i odgajatelja/učitelja kroz cijeli terapijski proces.