Dijete počinje komunicirati sa svojom okolinom mnogo prije nego što izgovori prve riječi. Razvoj govora predstavlja samo uvođenje novog sredstva komunikacije, dok se komunikacija odvija i prije toga putem pogleda, gesti i različitih glasanja. Tim sredstvima dijete svakodnevno ostvaruje različite komunikacijske svrhe.
Komunikacijske funkcije mogu se podijeliti na dvije osnovne skupine: imperativne i deklarativne. Imperativne funkcije služe izražavanju zahtjeva, davanju uputa ili traženju nečega od druge osobe, primjerice kada dijete želi dobiti određeni predmet (npr. Daj to!). Njihov je glavni cilj zadovoljavanje vlastitih potreba i utjecanje na ponašanje drugih ljudi. S druge strane, deklarativne funkcije koriste se za dijeljenje informacija, iskustava i opažanja s drugima, primjerice kada dijete želi nekome pokazati zanimljiv predmet ili događaj (Vidi, ovo je crveni auto.). Njihova je svrha usmjeravanje pažnje druge osobe i razmjena iskustava.
Obje vrste komunikacijskih funkcija razvijaju se gotovo istodobno u razdoblju rane namjerne komunikacije, iako među djecom mogu postojati individualne razlike u njihovoj pojavnosti. Već od najranije dobi djeca uobičajeno koriste i imperativne i deklarativne oblike komunikacije.
Nedostatak ili slaba razvijenost deklarativne komunikacije u ranom djetinjstvu smatra se važnim pokazateljem odstupanja u komunikacijskom razvoju. Takve teškoće mogu se uočiti kod djece s različitim razvojnim poremećajima, kao i kod osoba s težim intelektualnim teškoćama. Najizraženija odstupanja od tipičnog obrasca komunikacije zabilježena su kod djece s poremećajem iz spektra autizma. Smanjena ili izostala uporaba deklarativnih funkcija značajno utječe na njihovo učenje, socijalni razvoj i svakodnevnu interakciju s okolinom.
Važno je naglasiti da imperativna komunikacija nije nepoželjna niti problematična. Ona je prirodan i sastavni dio komunikacije tijekom cijelog života. Međutim, pri procjeni komunikacijskog razvoja promatra se odnos između imperativnih i deklarativnih funkcija. U tipičnom razvoju očekuje se da djeca i odrasli češće komuniciraju s ciljem dijeljenja informacija i iskustava, odnosno koriste deklarativne funkcije. Kada osoba pretežno komunicira radi zadovoljavanja vlastitih potreba i zahtjeva, bez dovoljno deklarativnih oblika komunikacije, govorimo o netipičnom komunikacijskom obrascu.
Takav uravnotežen odnos između imperativne i deklarativne komunikacije očekuje se već od približno 18. mjeseca života nadalje te predstavlja jedno od važnih obilježja urednog komunikacijskog razvoja.
Slika 1. Shematski prikaz očekivanog omjera imperativnih i deklarativnih funkcija
Preuzeto iz: Cepanec, M. (2023.). Rani Komunikacijski razvoj
Zašto su deklarativne funkcije toliko važne?
Za razliku od imperativnih funkcija, koje su usmjerene na ostvarivanje konkretnog cilja ili zadovoljenje određene potrebe, deklarativne funkcije omogućuju razmjenu informacija, potiču interakciju s drugim osobama, proširuju komunikaciju te doprinose stjecanju novih znanja. Zbog toga se imperativne funkcije smatraju „statičkima“, dok se deklarativne opisuju kao „dinamičke“. Komunikacija koja ima deklarativnu svrhu predstavlja poticaj za socijalnu interakciju, zajedničko istraživanje okoline i učenje kroz komunikaciju. Razvoj deklarativnih funkcija pritom je usko povezan s razvojem jezičnih sposobnosti djeteta.
Izvori:
Cepanec, M. (2023) Rani komunikacijski razvoj. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Harbison, A.L., McDaniel, J. i Yoder, P.J. (2017). The association of imperative and declarative intentional communication with language in young children with autism spectrum disorder: A meta-analysis, Research in Autism Spectrum Disorders, 36, str. 21–34.
Bates, E., Camaioni, L. i Volterra, V. (1975) ‘The acquisition of performatives prior to speech’, Merrill-Palmer Quarterly, 21(3), str. 205–226.