Kratki vodič za prepoznavanje i rješavanje smetnji povezanih s poremećajem ophođenja

Većina djece povremeno je sklona testiranju roditeljskih granica ili granica odgajatelja/učitelja, nekad odbijaju poslušnost ili burno reagiraju. No, gdje je granica između testiranja granica i poremećaja ophođenja?

Poremećaj ophođenja se prema MKB priručniku odnosi na ponavljajuće i stalno disocijalno, agresivno ili prkosno ponašanje.  U najekstremnijem obliku za osobu, ovakvo ponašanje bi trebalo prerasti društvena očekivanja odgovarajuće dobne skupine, te je teže  od običnih, klasičnih dječjih nepodopština ili adolescentskog ponašanja. Dijagnoza podrazumijeva ustrajnost neadekvatnog ponašanja, a izolirane disocijalne ili kriminalne aktivnosti ne predstavljaju osnovu za dijagnozu. Obilježja poremećaja ophođenja mogu predstavljati i simptome za neke druge psihijatrijske poremećaje te se u tom slučaju dijagnosticiraju pod njih. U nekim slučajevima poremećaji ophođenja mogu dovesti do disocijalnog poremećaja ličnosti. Poremećaj ophođenja se razlikuje od emocionalnog poremećaja, a razlikovanje od hiperaktivnosti je manje jasno te postoje određena preklapanja.

Ovaj poremećaj se prema istraživanjima češće pojavljuje kod dječaka. Poremećaj ophođenja je često povezan s nepovoljnim psihosocijalnim okruženjem odnosno s nezadovoljavajućim obiteljskim odnosima i školskim uspjehom.

Prilikom postavljanja dijagnoze poremećaja ophođenja potrebno je u obzir uzeti razvojni stupanj djeteta te da opisano ponašanje traje dulje od 6 mjeseci.

Neka ponašanja na kojima se zasniva dijagnoza su vrlo teške tučnjave i nasilništvo, okrutno ponašanje prema ljudima ili životinjama, ozbiljno uništavanje  imovine, krađe, ponavljano laganje, podmetanje vatre, bježanje iz škole i kuće, neobično česti i ozbiljni napadi bijesa, prkosno provokativno ponašanje i neposlušnost. Prema MKB priručniku postoji nekoliko dijagnostičkih kategorija poremećaja ophođenja: Poremećaj ophođenja ograničen na obitelj; nedruštvenost kao poremećaj ophođenja, socijalizirani poremećaj ophođenja; prkosljivost; ostali poremećaji ophođenja; poremećaj ophođenja, nespecificiran.

Prkosljivost je poremećaj ophođenja koji se javlja kod djece mlađe od 9 odnosno 10 godina. Obilježava ga vidljivo prkošenje, neposluh i provokativno ponašanje, a odsutni su teži oblici disocijalnih ili agresivnih djela koja narušavaju zakone ili prava pojedinaca. Važno obilježje prkosljivosti  je stalno negativno, neprijateljsko, prkosno, izazovno i remetilačko ponašanje, a koje se jasno nalazi izvan normalnog ponašanja djeteta iste dobi i sociokulturnog okruženja i ne podrazumijeva ozbiljnija narušavanja prava drugih. Djeca s ovim poteškoćama često i aktivno prkose zahtjevima i pravilima odraslih te namjerno uznemiravaju druge, a obično su ljutiti, srditi te ih druge osobe lako zasmetaju i okrivljuju ih za vlastite poteškoće i pogreške. Imaju nisku toleranciju na frustraciju i brzo se naljute. Glavna razlika u odnosu na druge poremećaje ophođenja je nedostatak protuzakonitog ponašanja koje narušava osnovna prava drugih osoba.

Ako se uoče neke od poteškoća savjetuje se potražiti pomoć kod nadležnog pedijatra ili liječnika obiteljske/školske medicine, psihologa u školi ili u zdravstvenoj ustanovi ili pomoć dječjeg psihijatra.

U obiteljskom okruženju je potrebno postavljanje jasnih i dosljednih granica što znači da pravila trebaju biti jednostavna, a posljedice unaprijed poznate: npr. posljedica treba biti provediva odmah (npr.oduzimanje ekrana ili neke dr.drage aktivnosti, a ne obećanje da će ostati bez istoga). Potrebno je biti dosljedan u provođenju postavljenih granica, a to znači da se oba roditelja drže istoga, ali i dr.članovi obitelji, odnosno da jednako reagiraju na ista, nepoželjna ponašanja. Savjetuje se pohvaliti i nagraditi trud te dobra i pozitivna ponašanja (npr.  pohvala ili neka mala nagrada ili privilegija). Uz opisano,  potrebno je ostati smiren jer kada roditelj reagira vikom ili agresivnim ponašanjem dijete uči kako je takva komunikacija prihvatljiva. Komunikacija treba biti jasna i kratka u situacijama kada već dođe do nekog neprimjerenog ispada te nije potrebno ulaziti u dugačke i moralizirajuće razgovore. Prije razgovora o neprimjerenom ponašanju ili incidentu preporuča se osigurati prostor i određeno vrijeme da se svi smire. Potrebno je razgovarati o posljedicama ponašanja za dijete i druge osobe te preuzimanju odgovornosti umjesto prebacivanja krivnje na druge (naučiti dijete da prizna grešku i da je pokuša ispraviti bilo isprikom bilo nekom konkretnom gestom).

Ključne riječi: prkosljivost, poremećaj ophođenja, poteškoće u ponašanju